Mitopeja. Je li moguće napisati još nešto što nije već rečeno, pronaći riječi koje nisu obljubljene istrošenošću od silne upotrebe? Duboko sumnjam da jest. Ali, otkad nešto poput sušte uzaludnosti može zaustaviti moje pokušaje u dokazivanju suprotnoga?
Mitopeja je, na ovaj ili onaj način, uz mene prisutna od nastanka ovog bloga, stranica na društvenim mrežama, pa i ranije. Ne sjećam se kako sam ih otkrio, njihov tada još maleni, ali pronicljivo probran tim predvođen nekadašnjim Algoritmovim prevoditeljem, Vladimirom Cvetkovićem Severom. Ne sjećam se ni kada je točno sve to započelo, ali jedno znam – bila je to ljubav na prvi pogled. A evo pozadine cijele te priče: nekad u nižim razredima osnovne škole čvrsto sam naumio napisati enciklopediju o svemu. Baš svemu. Od nebeskih visina, biljnog i životinjskog carstva, zakona fizike pa do svakog grada na kugli zemaljskoj. Svaki put kad se toga prisjetim u meni očvrsne pomisao kako je to bilo mrvicu previše nadobudno, čak i za moju neutaživo znatiželjnu narav. Svemoguća enciklopedija davno je prestala s radom, došavši otprilike do meduza (ah, ta zoologija! :)), ali prije svoga smrtnog hropca usadila mi je, nimalo ne sumnjam, doživotnu fascinaciju mitologijom. Naime, na početku sam pisao o svemiru, a, kao što možete pretpostaviti, istražujući o etimologiji planeta nazvanih po antičkim božanstvima nabasah na mitove, rodoslovlja, domene, pandane. I, tek tako, bespovratno uronih u čudesni svijet mitologije. Prvo su to bile grčka i rimska; učenje imena bogova, njihovih područja moći, premnoge im djece (baš se pitam na koga se ovo posebice odnosi…), prepričavanje životnih priča, pamćenje svih 12 Heraklovih zadataka (samo se usudite iskušati me, još ih se sjećam), mnemotehnika vezana za imena 9 muza (Tum peccet, tebe gledam :)), a čak i snimanje serijala videozapisa u kojima tumačim olimpske bogove i pisanje mitoloških članaka na Wikipediji (stvarno ne znam na vrijeme prestati s dijeljenjem čudnih stvari iz djetinjstva, zar ne?)… Samo možete zamisliti moje oduševljenje kad sam otkrio izdavačku kuću koja je fokusirana isključivo na svjetske mitologije. Pisao sam već o razočaranju i odbijanju prihvaćanja činjenice da u našoj vrloj Hercegovini nisam uspio pronaći Mitopejine knjige. Ali, i tome se doskočilo u pomoć. I Nordijska mitologija Neila Gaimana je bila prva „ozbiljnija“ knjiga koju sam pročitao. Mislim kako moram malo skratiti priču, jer ipak je ovo recenzija, a ne kronike, reče on i nastavi pisati. I sa svakom novom knjigom iz Mitopejina krila raste moje poštovanje, divljenje prema svemu što ovi ljudi rade. Takvih knjiga nema nigdje na svijetu. Iako je za njih tekst kralj, iako su svaki prijevod, uređivanje, prijelom maestralno odrađeni, nemoguće je ne spomenuti minucioznost koju pridaju onom u što odijevaju taj tekst. Baršun, zlatorez, pleksiglas, čisto drvo… Sve, ali baš sve što su izdali, od Gaimana do Wecker, od luksuznih do redovnih izdanja, izrađeno patuljačkom vještinom, više je nego vrijedno svake hvale koju mogu dobiti. Iako ih je upoznao svijet, ostali su vjerni svojim hrvatskim čitateljima, i zato su veći od većine drugih domaćih i stranih nakladnika. Jer, knjige koje Mitopeja prevodi i objavljuje ne mogu biti tek tako obilježene, svrstane u uvriježen žanrovski koš, opisane jednom ili dvije riječi. Nema im ravnih; zbog toga je osobna, i dalje skromna, kolekcija Mitopejinih djela jedan od najvrjednijih dijelova moga posjeda. Ma, usuđujem se reći, i da im knjige nemaju takvu zavidnu kvalitetu na svakom mogućem aspektu, ipak bih im bio obožavatelj jer je komunikacija koju imaju sa svojim čitateljima neprikosnovena. Još jedan dokaz tomu jest činjenica da su me najljubaznije prihvatili kad sam im se javio za ARC Djevojke s medvjeđim govorom, jer što smo mi samoprozvani bookblogeri nego pijavice kad su u pitanju knjige? Iz vlastite perspektive, meštar Vladimir, ako ne i najbolji hrvatski prevoditelj, nebrojeno mi je puta pružio vjetar u leđa, uputio pohvalu i zahvalu, poticao me u čitanju i pisanju i prema meni se odnosio kao prema prijatelju, iako nije imao posebna razloga za to. Vječno sam mu zahvalan na svemu.
A sad, evo nešto o knjizi. 🙂
Janka ne pripada. Oduvijek je bilo tako. Živeći u malom selu na rubu gvozda sa svojom Mamočkom, izdvaja se između vršnjaka, po svojoj neobičnoj visini, ali i čudnovatom porijeklu. Naime, Mamočka joj je ispričala kako ju je kao bebu pronašla u medvjeđoj spilji. I to je to. Janka ništa više ne zna o samoj sebi, svojim roditeljima, vlastitoj prošlosti. Osim ako… Gvozd ju neprestano doziva. A ona osjeća kako dio nje žudi prepustiti mu se. U selu traju pripreme za festival koji označava kraj zime, Jankin osjećaj usamljenosti jača, a jedna nesreća promijenit će sve. Janka se budi, nogu preobraženih u medvjeđe. Taj ju neočekivan i krajnje neshvatljiv preokret nagna da napusti selo, to mjesto koje ne može zvati svojim pravim domom, i, glavom punom priča koje joj je pripovijedao šumljak Anatolij, zaputi se duboko u gvozd, konačno skinuti veo tajni kojim joj je cijelo postojanje obavijeno, sa svojim vjernim sudrugom, lasicom Mišolovcem. Na tom putovanju stvorit će nova prijateljstva, nanovo otkriti neka stara, i dok njena pustolovina polako prerasta u nešto mnogo veće čak i od nje, možda, ali samo možda, Janka pronađe samu sebe.
Pripovijedana u prvom licu, Djevojka s medvjeđim govorom je, kao i sve kvalitetne knjige za djecu, mnogo više od toga, poput lijeka zamaskiranog nekom slasticom – kad bi nam ih indoktrinirani erudit samospoznajom spočitavao licem u lice, poruke koje ona pruža bile bi teške za progutati; o prihvaćanju, razboritosti, odrastanju, (ne)pripadanju, zajedništvu, odnosu između roditelja i djeteta i ljubavi koja je možda jača od njega, obitelji, časti, pohlepi, grijehu, kajanju, krivnji, o tome kako je istinska hrabrost u priznavanju straha i primanju pomoći, te kako dom nije u mjestu, nego u osobama. No, Sophie Anderson djetinjom nevinošću, zaigranošću, snagom lirske proze i daškom slavenske mitologije iste te lekcije servira na pladanj svevremenosti, tako da ih najmlađi, ali i oni stariji, nesvjesno prigrle, nakon što im iscijele dušu; i da ih žive. Oda je ovo svima nama koji tražimo svoje mjesto u svijetu i koji čeznemo otputovati daleko od sadašnjice, u neko opipljivije jučer ili svjetlije sutra – da i mi, kao Janka, prepoznavanjem upoznamo ono što nismo vidjeli oko sebe i u sebi.
Iako ima mnogo sličnosti s Kućom na kokošjim nogama, ne morate ju prvo pročitati kako biste shvatili Djevojku, no ipak bih to preporučio, da neke stvari budu jasnije jer i u Jankinoj avanturi Jage imaju važnu ulogu. A ta avantura… Tako poetična, bajkovita, epska, dirljiva, a istovremeno kristalno jasna i lišena hinjenosti, forsirane emotivnosti. Među poglavljima umetnute su priče, temelj samoga djela, ispričane Anatolijevim riječima s usana Janke ili novostečenih prijatelja. Kroz samo srce gvozda, preko snijega i leda, gora i rijeka, sve do ognja, glavna junakinja pronalazi izvore tim pričama, dok joj one daju hrabrost i usmjerenje. Upravo su ti fantastički i mitološki elementi vjerojatno ono što me se, uz silnu dubinu poruka, najviše dojmilo. Duboko razrađen, široko razgranjen worldbuilding, intenzivan, ali nenametljiv, dostojan samog Hobita.
Likovi su vješto oslikani, puni životnosti, osobnosti, emocija. I nema tu nijednog antagonista; čak ni vukovi, ni divovi, ni čudovišta nisu u potpunosti crni. Negativni su jedino pohlepa, osveta, sebičnost. Janka kao mlada, nezrela, nepromišljena, žedna utjehe i otkrivanja prošlosti savršeno je okarakterizirana, u skladu sa svojom buntovničkom dobi. Ipak, nije tipizirana, ne pomiče se kao hladna lutka tamo gdje je spisateljica vodi, već Janka kao da se protivi i njoj samoj. Usmjerava fabulu kuda si je zacrtala put, iako se svi zakoni razuma tome protive. Kroz njen lik moguće je nazreti tegobe odrastanja, osobito u trenucima boli, psihičke i fizičke, krivice, samoće, prestravljenosti. Uvjeren sam kako je svatko od nas bar jednom, barem u nekom smislu bio Janka, ali i da mnogi još to jesu. Zato trebamo biti njihova Mamočka, njihov Saša, Anatolij, Mišolovac. Djetinjasto, da; ali istinito.
Prozračan, poetičan stil pisanja upotpunjuje majstorski uobličenu radnju, i bez njega jamačno doživljaj čitanja ne bi bio isti. Uronjeni smo u Jankin um, iščitavamo njene misli, osjećaje i iskustva u obliku slova na papiru i promatramo svijet kroz njene oči. A taj je pogled katkad obrubljen pesimizmom, katkad idealiziranjem; taj podatni, ali nepokolebljivi glas okovan okolnostima tragičnoga djetinjstva, poput djeteta koje je prerano prisiljeno odrasti. A ovaj vas put mogu uvjeriti kako ništa od ovoga ne bi bilo moguće prepoznati, doživjeti, bez majstorskog, kritički izbalansiranog prijevoda Vladimira Cvetkovića Severa. Naime, Djevojka s medvjeđim govorom ili The Girl Who Speaks Bear prva je knjiga koju sam pročitao u originalu i u prijevodu. Domogao sam se engleske verzije prije 2-3 godine, negdje na bespućima interneta, a kako me Kuća na kokošjim nogama oborila s nogu, nisam si mogao pomoći, morao sam pročitati i tada novu knjigu Sophie Anderson. Usto, važno je naglasiti kako prijevod potpunije odiše slavenskom baštinom nego što to čini original, dijelom zbog srodnosti hrvatskog s ostalim slavenskim jezicima čija je kultura nadahnula mitove, a dijelom zato što sam se uistinu, vlastitim očima, uvjerio u prevoditeljsku veličinu gospodina Severa. Jednostavno moram iskazati oduševljenje i čarobnim ilustracijama, za koje je zaslužna Ivana Pjevac.
Ako sam vas imalo, bar mrvicu, zainteresirao za Djevojku s medvjeđim govorom, ili vas potaknuo da ju uzmete i pročitate kad bude izdana, ili vas pak upoznao s Mitopejom, onda su ova recenzija i sva moja piskaranja više nego ispunila svoju svrhu. Još se jednom želim zahvaliti Mitopeji na ukazanom povjerenju i slanju recenzentskog primjerka, a ne mogu ni zamisliti kakva nas naslovnica očekuje! Također, stvarno se nadam kako ćemo biti počašćeni prijevodom ostalih djela Sophie Anderson, The Castle of Tangled Magic i The Thief Who Sang Storms. Do sljedećeg tipkanja. 🙂
Ocjena: 5/5
Booket knjiga 