Zimski zaručnici. Naslov koji bi se bez dileme mogao prišiti nekom ljubiću, radnje vjerojatno smještene u idilično okružje prirode prekrivene snijegom. Sigurno bi mogao obrađivati toliko originalnu i subverzivnu životnu priču djevojke iz ruralnog naselja, sada već ostvarene žene s uspješnom karijerom koja se nakon niza godina spletom okolnosti neplanirano vraća u rodni kraj, i to baš u božićno vrijeme. Dok joj se iznenada bude sjećanja na djetinjstvo, na ulici susreće svoju ljubav iz mladih dana, bivšega zaručnika čije su pripreme za vjenčanje u davnoj prošlosti naprasno prekinute obiteljskom tragedijom. Glavna junakinja hini hladnoću i ignoriranje svega što se oko nje događa, a nama je čitateljima jako, jako teško pretpostaviti kako će tankoćutno dizajnirana fabula završiti. Odmah ću vas prekinuti; situacija je u potpunosti suprotna od svega ovoga – roman prvijenac francuske spisateljice Christelle Dabos, možda pomalo ironično, nema niti dašak romantike. Zbog toga, ako očekujete sladunjavost, zaljubljenost, enemies to lovers ili neke druge trope kojima etiketiraju ovu knjigu na društvenim mrežama (jedini zaključak do kojeg mogu doći jest da je nisu stvarno pročitali?), morat ću vas razočarati. Ali, Zimski zaručnici imaju nešto mnogo, mnogo bolje – imaju Ofeliju.
Ofelija je, u najmanju ruku, povučena, introvertna, nespretna. Živi na Animi, jednoj od mnogobrojnih arki, tj. razdvojenih nebeskih otoka koji su nastali iz cjelovitosti Zemlje nakon pradavne i misteriozne katastrofe – Razdora. Ofelija skriva svoju osobnost iza pravokutnih naočala, trobojnog i otrcanog šala, i bezizražajnog lica, privikavši se životu u ogromnoj obitelji. Život joj je sveden na vođenje muzeja i promatranje kako joj mnogobrojna braća i sestre odrastaju u okrilju matrijarhalno ustrojenog društva, s tajanstvenim pretkom, tzv. duhom obitelji na čelu. Ali, postoji još nešto kod Ofelije; ona je Animistica, što znači da dodirom može iščitati dušu svakog predmeta, spoznati njegovu povijest i misli njegovih vlasnika. Ujedno, ima moć prolaziti kroz zrcala, uroniti u njihovu staklastu površinu koja postaje tekuća pod njenim prstima i dospjeti na neko drugo mjesto, po svojoj volji. Unatoč izvanrednim sposobnostima, ne može se istaknuti među svekolikim rođacima od kojih svaki ima određenu vještinu, bilo zacjeljivanje slomljenih predmeta na dodir ili rad s papirom. Zapravo, ne želi se istaknuti. Nevidljiva ili ismijavana, jedini koji je potpuno razumije jest praujak. Ofelija će uvidjeti istinsku utješnost svoga mirnog života tek kad postane nemiran. Vijest o udaji grom je iz vedra neba. Odbivši već nekoliko bračnih prijedloga, sad joj je nametnuto, bez prava glasa, udati se za potpunog stranca, i to još sa suprotnog kraja svijeta, s hladne arke Pol. Ofelija se suprotstavlja tom dogovorenom braku koliko je u njenoj moći, ne videći mu nikakav smisao, ne shvaćajući zašto je baš ona izabrana kao supruga Trnu, moćnom dvorjaninu i članu klana Zmajeva. No, ipak je, izjalovljenog truda, pošla na Pol nakon što je zaručnik došao po nju i iskazao neprimjerenu dozu neuljudnosti prema Ofelijinoj obitelji. Ubrzo otkriva da je njena vlastita predodžba o svijetu daleko od stvarnosti, posebice u slučaju Pola. Upoznavši Trnovu obitelj, zvjerskom silinom uvučena je u otrovnu cirkulaciju njihovih života, izdaje, zavjere, umorstva, dvorskih spletki. Dok njome manipuliraju sa svih strana, dok razotkriva tajne vlastite uloge u beskrajnoj slagalici koja se polako sastavlja i upoznaje suprotstavljene klanove Pola, jedino do čega je Ofeliji stalo jest, kao i svakom poniznom i neiskvarenom ljudskom biću, očuvati samu sebe unutar svijeta himbe i labirinta iluzija. Hoće li u tome uspjeti, s okrutnim Trnom i zanosnom Berenildom koji njome upravljaju, ili će usput izgubiti sposobnost da pogleda svoj odraz u zrcalu?
Prvo što moram reći, potaknut bezbrojnim preporukama što čitati na plaži – ova je knjiga idealna za ljeto, unatoč tome što je radnja smještena u ledene predjele, ili možda baš zbog toga. Napetost, vrebanje zapleta na svakom kutku, fluidnost stila pisanja, upečatljivi likovi. Kad bolje razmislim, Zimski zaručnici mogu biti sve što od njih učinimo, mogu pružiti sve što od njih tražimo – bilo da želimo lagano štivo za pustiti mozak na pašu, bilo da hoćemo uroniti dublje, u osebujne karaktere s kojima se nemoguće ne povezati, u ekspresivan worldbuilding, u pronicljivo izoštrenu radnju. Ova knjiga ima sve. Osim romantike. Ili možda ipak…
U relativnoj neprilagođenosti hrvatskoga jezika modernim žargonima i (ah!) nepristupačnosti današnjim generacijama, neću se kolebati u posezanju za engleskim pojmovima – ova knjiga uspijeva biti istovremeno i character-driven i plot-driven; iliti besprijekorno žonglira između oslikavanja likova i radnje dok hoda po užetu riskantnosti. Jer, ipak, ovo je debitantski roman, i vjerujem kako je bila potrebna nemala odvažnost za napisati ga. Jer, ipak, nastao je na francuskom jeziku, u svijetu kojim na međunarodnoj razini prevladava engleski (vidljivo iz ove recenzije). Jer, ipak, Zimski zaručnici pljuska su u lice svim onim autorima i knjigama koji na pretrpan pladanj književne scene serviraju samo ono već viđeno, koji sa švedskog stola literarnih mogućnosti sežu isključivo za podlijeganjem trendovima i ideologijama, zapostavljajući stil, razradu, širinu – ma sve ono što ne utjelovljuje plitkost i površnost za kojima publika ludi; i, ponajviše, hladan su tuš čitateljima koji se ovakvim pomodnostima i prosječnostimapune i truju. Hrabar, izuzetno hrabar roman.
Svo kritiziranje Zimskih zaručnika na koje sam naišao na vrlom nam Goodreadsu, iako je malobrojno, svodi se uglavnom na sljedeće – autorica je društveni ustroj na Animi nazvala matrijarhatom jer su mu žene na čelu, ali najviše što žene u tom društvu mogu postići jest udati se i osnovati obitelj. Također, svi ženski likovi osim Ofelije su opisani ili kao pokvareni do srži, ili kao u biti dobri, ali nadasve umišljeni i lajavi. Sad, gdje je tu feminizam? Prvo i prvo, ovakve su kritike koje su daleko od konstruktivnosti izrazito opasne jer mogu odbiti potencijalne čitatelje bez utemeljena razloga. Istina, Anima je matrijarhalno utvrđena, i istina je da se ženama unatoč tomu nameće udaja kao jedini smisao i svrha – možda je, ali samo možda, to ironija, apel stvarnim, pretežito patrijarhalnim društvima u kojima vladaju iste okolnosti? Nadalje, ponovno je jedino što mogu reći da oni koji tvrde kako nema dobrih ženskih likova – Knjigu. Nisu. Pročitali. Bez tih ženskih likova Ofelija teško da bi opstala. Opet, istina je da je većina žena negativno okarakterizirana, ali ni muški likovi nisu ništa bolji – dvolični, nepredvidljivi, gonjeni vlastitim i samo vlastitim koristima. O spisateljici ne znam ništa povrh onoga što piše na poleđini, nemam nikakva povoda da branim nju ili njenu knjigu osim postojane privrženosti svijetu kojega je stvorila i banalnosti određenih kritika.
Ofelija je ona vrsta lika u kojoj lako prepoznajemo same sebe, pogotovo mi, introvertirani čitatelji. Dovoljno je reći da bismo je samo željeli zagrliti, zbog svega što je prošla i što će sigurno proći. Njen postepen razvoj od zatvorenosti i samoživosti do svijesti o sebi i drugima, kao i trenuci razumne drskosti koji su u meni izazivali likovanje, a sve to bez gubljenja malenosti u velikomu svijetu – jedan je od najfascinantnijih elemenata knjige. Iz blage i utabane zone provincijalnog života doslovno i metaforički biti bačen u nepoznato, a svejednako ne pokleknuti pred nemoći i očajanjem… Ofelija je itekako jedan od najbliskijih mi likova. Što je sa sporednima? Intrigantni od prvog do zadnjeg, pojavljuju se i iščezavaju sa scene kao da ih obavijaju kulise pozornice. Izazivaju opčinjenost, suosjećanje, gađenje. Dio njih polariziran je, ocrtan crno-bijelom tehnikom, a ima i onih u međuprostoru, onih sivih. Unatoč raznovrsnosti sredstava karakterizacije, svaki od njih ima svoje razloge i ciljeve. Još nešto što me se posebno dojmilo jest činjenica da će se skoro svaki, pa tek i ovlaš spomenuti lik opet pojaviti kad se to najmanje očekuje i ostvariti izravan utjecaj na fabulu ili na junakinju, suprotno svim iščekivanjima.
Zapleti i preokreti, preokreti i zapleti… Onom tko ih predvidi skidam kapu do poda. Stranice se same od sebe okreću. Radnja je stamena, ujednačena, tekuća, ali ujedno varljiva i više nego sposobna iznenaditi i začuditi. Ono što je započelo polagano, kao uvlačenje u narativnost kontrastom između Ofelijine malodušnosti oko predstojećeg vjenčanja i divljačkom uzbuđenošću svih oko nje, treptajem oka razvilo se u nemjerljivost. Worldbuilding je priča za sebe. Koliko sam mogao shvatiti, ljudima je ovaj aspekt Zimskih zaručnika većinom najsnažniji. Pišući ovo, u retrospekciji se pitam – koliko smo zapravo od toga svijeta upoznali? Odvedeni smo na samo dvije arke od kojih je svaka skoro pa zasebni planet, dulje se zadržali samo na ukupno tri mjesta? Treba vještine za to – izazvati takvo divljenje nad oblikovanjem novoga svijeta, a na kapaljku dijeliti informacije i detalje o njemu. Pregršt je onoga što je ostalo nerazjašnjeno u svojoj mističnosti i ne mogu dočekati da doznam sve što se ima doznati.
Atmosferičnost je čudesna. Uspješno je kombinirana futuristička vizija alternativne Zemlje raspadnute na arke, zajedno s pozadinom nadahnutom povijesnim ozračjem. A sustav moći i magijskih sposobnosti pojedinaca važna je, istančano izvezena nit u tkanini novoga svijeta, protkanoj opsežnim i razrađenim temama politike, izdaje, iluzije, povjerenja, opasnosti djelomične istine i forsirane ljubavi. A ta ljubav… Iako riječ zaljubljenost ne postoji u rječniku Ofelije i Trna, Zimski zaručnici ističu snagu ostalih vrsta privrženosti – prema obitelji, novootkrivenim saveznicima i prijateljima, u gradu u kojem nitko nikom ne vjeruje, nitko nikom ne smije vjerovati. I svaki pojedini od tih motiva maestralno je oblikovan i zaokružen.
Iako sam uvjeren kako nisam rekao sve što sam htio, moram imati bar mrvicu suosjećanja prema vama koji ste došli na moj blog pročitati dojmove o knjizi, a završili na kilometarskom nazovi-eseju. Zimski zaručnici, prvi dio kvarteta Kroz zrcala, genijalna je i nadasve originalna knjiga u moru identičnosti i klišeja young adult žanra, knjiga koja pokazuje koliko je osvježavajuće pročitati nešto što nije nastalo iz engleskoga govornog područja, iako predano volim i koristim taj jezik. Postoji i još jedno polje na kojem su Zaručnici kao prvijenac rezonirali sa mnom; i sam se uputih u budalasto nastojanje oko pisanja vlastite knjige, a u ova me je ohrabrila u tom naumu. A da ju sudimo po koricama, zar je potrebno išta osim njih da je poželimo pročitati? Sve pohvale izdavaču Hangar 7 za prijevod i kvalitetu uveza uz usrdno izražavanje nade da nam nastavci stižu uskoro. Želim se zahvaliti i gospodinu Luki Pejiću (zvanom Bibliopolis) koji mi je prvi preporučio Zaručnike i zbog kojeg sam ih uspio imati u rukama. Njegovu recenziju možete naći ovdje: https://inverzija.net/les-fiances-de-lhiver-ili-zimski-zarucnici-obecanje-dobrog-stiva/, a ja sam je pročitao tek nakon pisanja svoje jer se nerijetko dogodi da mi tuđa formacija riječi zapne na vršcima prstiju pa teško da mogu napisati išta drugo. 🙂
Što više reći osim: čitajte, čitajte i čitajte Zimske zaručnike, a kad ih pročitate, javite se da razmijenimo dojmove i predviđanja za nastavak serijala. 🙂
Ocjena: 5/5
Booket knjiga 